KILLING THE SPRING

CRTEZ1.jpg
(c) A.R.

When the cold rains kept on and killed the spring, it was as though a young person has died for no reason. Ernest Hemingway, A Moveable Feast

KILLING THE SPRING

Spring had been bulldozed under.
She would not, would not, would not.
Late April, late May
and the metallic rains kept on.
From my gun-metal window I watched
how the dreadful tulips
swung on their hinges,
beaten down like pigeons.

Then I ignored spring.
I put on blinders and road on a donkey
in a circle, a warm circle.
I tried for ride for eternity
but I came back.
I swallowed my sour meat
but it came back.
I struck out memory with an X
but it came back.
I tied down time with a rope
but it came back.

Then
I put my head in a death bowl
and my eyes shut up like clams.
They didn’t come back.
I was declared legally blind
by my boots and papers.
My eyes, those two blue gods,
would not come back.
My eyes, those sluts, those whores,
would play no more.

Next, I nailed my hands
onto a pine box.
I followed the blue veins
like a neon road map.
My hands, those touchers, those bears,
would not reach out and speak.
They could no longer get in the act.
They were fastened down to oblivion.
They did not come back.
They were through their abominable habits.
They were in training for a crucifixion.
They could not reply.

Next I took my ears,
those two cold moons,
and drowned them in the Atlantic.
They were not wearing a mask.
They were not deceived by laughter.
They were not luminous like a clock.
They sank like oiled birds.
They did not come back.
I waited with my bones on the cliff
to see if they’d float in like slick
but they did not come back.

I could not see the spring.
I could not hear the spring.
I could not touch the spring.
Once upon a time a young person
died for no reason.
I was the same.
Anne Sexton

 

Nakon godina života koje su protekle u spoznavanju onoga što je davalo nagoveštaje da će doći, stigla sam do korena jedne jednačine u kojoj su mi brojevi postali nečitki a oči natečene od svega što su do sada videle. Umor. Hladni umor dok stojeći pravim popise neuspelih crteža.  I onda, odjednom, vidi. Svi crteži su na popisu.
  Dakle, nemam ljudima da ponudim išta od umetnosti koju sam nekada mislila da sam sposobna da stvorim. Međutim, spremna sam da ponudim sebe. Nije li to uzbudljivo, imati na raspolaganju um jedne osobe, njene reči dočarane vizuelno, njenu misao obuhvatiti jednim pogledom na spomenike njenog rada. Onaj kovčeg njen je prazan. I da nije živa, prazan bi bio.
  Nekada, svaki crtež je morao biti dopadljiv,morao je biti plemenitog duha. Sada, zašto? Zar nisam ja- „ja“, individua, koja stvara bez obzira na uticaje, bez obzira na prostor i oskudice vremena i pameti.
   Crteži, sada su oskudno pripojeni jednom morbidnom miru koji je u meni posadio jaja svojih budućih mladunaca. Moj mir je uvek morbidan, ali čovek nikada ne bi nazvao morbidnim ono što ja tako vidim. Radije bi nazvali maloumnim, ludim. Premda, zar nije lud onaj ko je ubeđen da vidi tačne stvari, dok u stvarnosti, te stvari imaju potpuno izokrenuto značenje? Zato mislim da sam samo morbidna. Pre svake odluke razmatram činjenice i vrednosti, a onda kopam sveže isečenim noktima kako ne bih isprljala vrhove prstiju. Kopam ispod sadašnjosti, ali ne u prošlost niti nadu u buduće. Kopam idući prema sebi, sve radosnije skrnavim tu zemlju idući u sebe, u srž svoje biljke, ka hlorofilu, kao jedna čestica putujem, prema hlorofilu koji kao mamac boji biljku u zeleno i krije joj od rođenja tamni ton, jer moja biljka nikada nije izlagana suncu.
    Zar nisu najneželjenije stvari u našim životima, zapravo najprisutnije. Ti ljigavi prljavi predmeti koji se nameću svojom nepotrebnošću, da bi nakon što nas ubede da nam nisu potrebne, bace u krizu u kojoj shvatamo da bez njih ne možemo. Crvi, uvuku ti se pod kožu pri samoj pomisli na njih. Užitak? Bol? Osmeh.
   Vidim lepotu u prikazivanju tih stvari koje imam potrebu da pljunem ispred sebe.
   Mučnina.
  Mučnina.
  Mučnina.
  Volela bih da mogu da opišem svoju patnju kada se osećam tako beskorisno jer sam slaba da povlačim linije. Ali ja ih povlačim. Iako su nesigurne, povukla sam ih u trenutku tako precizne boli koja seče živce i truli osećaje. Snovi su ruganje snovima, jutra su ruganja jutrima, sve poništava sebe, potire se i krati. Želela bih da napravim crtež od brojeva. Neverovatno je kako brojeve vidim u svemu, kako osećam u svakom broju otkucaje malenog srca i drhtanje jestivih žila. Brojevi su jestivi. Da. Svaki um trebalo bi da im se hrani, ne žvaćući ih, ne gutajući, već sadeći ih u svom mesu.

Advertisements

4 thoughts on “KILLING THE SPRING

  1. Pocetni uvidi ka unutrasnjosti su najcesce bolni.. A tek kad skidamo ljusku po ljusku trceci ka srzi..
    Intrizicno kopanje po ljuskama je nekad leprsavo a nekada tanano i senzitivno.
    Umjetnost je tvoj jezik simbola koji vodi ka tim procesima..
    Vrlo zanimljiv stil

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s